Dr. Attila Danko: Kako je kontrola duhana spasila veliki duhan

Mržnja nikada nije dobra strategija.

Od 2012. do 2014. godine, vaping je globalno brzo rastao. Zajednica pionira podzemnog hakiranja hardvera već je godinama radila na poboljšanju ranih e-cigareta. Koristeći svoju distribuiranu inteligenciju, povezivali su se putem internetskih foruma slobodno, baš kao programeri otvorenog koda, ali njihov rad stvarao je otvorene, nepatentirane sustave za dostavu nikotina.

Fino su podešavali u svojim sjenicama kako bi povećali snagu, kapacitet i isporuku e-tekućine. Gotovo svaka inovacija u vapenju može se pratiti do ovih neizvikanih, neplaćenih junaka javnog zdravlja. Njihova su izuma usvojile nove, agilne kineske tvrtke za e-cigarete koje su počele masovno proizvoditi uređaje, a milijuni pušača počeli su ih koristiti.

Proizvodi su postali dovoljno dobri, dovoljno jeftini i dovoljno jednostavni za korištenje. Vaping je stvorio zajednice bivših pušača jer je ovaj daleko sigurniji i daleko jeftiniji način uživanja u nikotinu postao viralan, šireći se od osobe do osobe. No tada je ova smetnja došla do vriska zaustavljanja.

Svi stari established igrači bili su duboko ugroženi. Prodaja terapije zamjene nikotina od strane Big Pharma bila je ugrožena. Prodaja cigareta od strane Big Tobacco bila je ugrožena. I veliki dio establišmenta kontrole duhana bio je duboko ugrožen ovom naglom tržišnom smetnjom koja je izazvala svaku dogmu njihovog vjerovanja. U suštini, nisu mogli podnijeti istinu da je za velike brojeve pušača, pušenje ugodno unatoč svojim troškovima.

Nikada se prije nisu nosili s potrošačkom pobunom. Mnogi od njih to nisu mogli ni vidjeti, a još uvijek ne mogu. Radeći godinama u dvodimenzionalnom svijetu junaka javnog zdravlja i zlikovaca Big Tobacco, nisu mogli zamisliti ništa izvan ovog okvira da igra u brzi pad pušenja. Pa su, poput djeteta koje pokušava staviti okrugli kolut u kvadratnu rupu — jer nisu imali dostupne okrugle rupe — kontrolori duhana svalili krivicu na Big Tobacco.

Neke su tvrtke za duhan počele proizvoditi slabe verzije vapsa, pa su se kontrolori duhana uhvatili za te kao cilj. Reklamiranje je optuženo za podsjećanje na stare dane marketinga duhana. E-cigarete se oslanjaju na okuse kako bi zamijenile jednu užitak za drugu kako bi maksimizirale šanse da odrasli pređu, ali su to pogrešno protumačili kao pokušaj da privuku djecu kao nove kupce.

Toliko su se borili da se riješe marketinga, da se riješe bombonskih cigareta, da se riješe svega privlačnog u rekreativnom nikotinu, a zatim se vaping pojavila iznenada i učinila njihov rad besmislenim.

Neki ljudi u javnom zdravlju slušali su potrošače, osobito u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje postoji tradicija suosjećanja za pušače. No u Australiji, predvođeni ljudima poput Simona Chapmana, jedini ispravan odgovor na pušenje — ili bilo što što izgleda kao pušenje — bila je kazna. Tako je borba protiv ovih uređaja započela rano i bila žestoka. Nitko nije smio slušati vapeere ili pušače, jer se pretpostavljalo da je svatko tko brani vaping plaćeni junoša Big Tobacco. Strukturirali su raspravu kao novu frontu u ratu protiv Big Tobacco.

Australija se doživljava kao predvodnica svijeta u kontroli duhana, a mnogi od ključnih utjecatelja u globalnoj kontroli duhana su Australci. Njihova je ideologija bila temeljen na mržnji — prvo mržnja prema tvrtkama za duhan, ali na kraju čak i mržnja prema samim pušačima.

U ovim ranim godinama masovne usvajanja vapenja, mnogi od nas pokušali su se angažirati s ljudima iz kontrole duhana u Australiji. Naivno smo mislili da dijele isti cilj kao i mi, kraj pušenja. Sami smo imali inherentnu averziju prema tvrtkama za duhan; ne samo da su njihove e-cigarete bile zastarjele, bezukusne i beskorisne, nego su mnogi od nas gnjevili ogromni novčani iznosi koje smo im plaćali toliko godina i bolesti i smrti koje su njihovi proizvodi stvarali.

Mnogi od nas bili bi više nego sretni da se udružimo s javnim zdravljem kako bismo zajedno završili pušenje i završili s tvrtkama za duhan odmah, čineći pušenje zastarjelim. Big Tobacco se bojao suočiti s "Kodak trenutkom". Njihovi sustavi i procesi bili su poput tromih divova, previše spori da bi pratili izuzetno brzu inovaciju vapenja od strane potrošačkih hakera i malih, prilagodljivih proizvođača.

Tada je postojala stvarna prilika da se ova disruptivna tehnologija potakne i pomogne. Industrija digitalne fotografije nije trebala nikakvu pomoć da učini nekada divovsku Kodak foto tvrtku zastarjelom, neuspješnom i bankrotiranom. Zajedno, vapeeri i javno zdravstvo, uz podršku vlade, mogli su vrlo vjerojatno učiniti Big Tobacco također zastarjelim i bankrotiranim.

Ali mržnja ih je oslijepila. Ne samo da su mrzili Big Tobacco, mrzili su i same pušače — i mrzili su vapeere još više, jer smo razotkrili njihovu ideologiju kao moralno i etički bankrot.

Baš kao što religiozni konzervativci mrze kondome jer omogućuju ljudima da uživaju u "nemoralnom" ponašanju bez posljedica, kontrola duhana mrzila je vaping jer je omogućila ljudima da uživaju u nikotinu na način sličan pušenju bez posljedica. I vide korištenje nikotina kao duboko nemoralno ponašanje. Baš kao što drugi sanjaju o utopiji u kojoj nitko ne ima seks izvan braka, oni sanjaju o utopiji u kojoj je uživanje u nikotinu suđeno povijesti.

Prema ovoj ideologiji, bolje je da ljudi puše nego da vape, jer će tada pravedna kazna u obliku smrti i bolesti padati na grešnike. Središte ove ideologije, Australija, doslovno je to provela u zakon. Ovdje je pušenje potpuno legalno i lako dostupno kao potrošački proizvod, dok je vaping suštinski zabranjen, s kaznama koje u mnogim slučajevima premašuju kazne za korištenje heroina.

Australski zakon eksplicitno štiti industriju cigareta od konkurencije, izuzećem u Zakonu o otrovima. Svaki pokušaj da se vaping i pušenje stavi na istu razinu, gdje mogu ravnopravno konkurirati, bio je žestoko protivljen od strane Simona Chapmana i njegovih prijatelja.

Pokrenuta je masivna kampanja protiv vapenja, s više žara i više novca nego što smo vidjeli u prethodnim naporima protiv pušenja. Istraživački novci bili su dostupni za studije koje su namjerno postavljale pronaći bilo kakve moguće štete vapenja, dok su istraživači koji su tražili koristi od vapenja prikupljali novac, pa su čak morali financirati svoje radove putem crowdfunding-a. Medijska i politička moć establišmenta kontrole duhana garantirala je redovnu opskrbu zastrašujućim pričama o eksplodiranim e-cigareta i opasnim kemijskim emisijama.

Pobuna vapea usporila je do usporenog hoda. Faza eksponencijalnog rasta je završila. I Big Tobacco je odahnuo.

Sada su imali vremena. Establišment kontrole duhana dao im je nekoliko godina odmora. Industrija duhana mogla je sada razvijati svoje proizvode vlastitim tempom. Mogli su stvoriti tehnologiju poput proizvoda koji ne sagorijevaju koja mala poduzeća za vaping nisu mogla replicirati. Dobivali su zaštitu svog glavnog proizvoda, cigareta, kako bi mogli nastaviti biti profitabilni i razvijati vlastite alternative s smanjenim štetama.

Vaping se ne može zaustaviti. Alternativi nikotinu se ne mogu zaustaviti. Na kraju će preuzeti tržište nikotina od cigareta, poput snusa koji dominira cigaretama u Švedskoj, a sada i u Norveškoj. No, pauza i odgoda za koju su Veliki Tobačni veoma zahvalni znači da će sada ove tvrtke nastaviti biti dio dugoročne budućnosti tržišta nikotina.

Vapori su shvatili da je zapravo ovaj sektor kontrole duhana njihov pravi neprijatelj, a ne duhanske kompanije. Oni utječu na zakone koji olakšavaju pušenje nego vaping, i stigmatiziraju i kažnjavaju vaping daleko više nego pušenje.

Tvitt Marite Hefler (iznad) oslikava njihovu mržnju. Philip Morris sponzorira istraživanja izvan uobičajenog paradigme kontrole duhana. Sugestira da, nakon određene točke, povećanje poreza donosi opadajuće povrate i stvara stvarnu patnju među siromašnim ljudima kojima su odbijene alternative cigaretama. No, ideolozi kontrole duhana jednostavno ne mare. Za njih, bitka protiv Velikog Tobačnog je važnija od života pušača i njihovih obitelji.

Baš kao što bi bilo ludo da ekolozi mrze kompanije za ugljen zbog prelaska na solar, čak i djeca bi mogla vidjeti da je ludost mrziti Veliki Tobačni zbog prelaska na čišće alternative. Očiglednost ovoga ne može se zauvijek sakriti.

Jednostavno mi je žao ovih ljudi koji su prikovali svoj kočiju za krivog konja i koji su suđeni da budu smiješne figure kada se piše povijest ovog trenutka. Bili su toliko obuzeti mržnjom da su bili slijepi i gluhi na razum.

Ne samo da su održali više ljudi da puše i umiru, zapravo su spasili Veliki Tobačni — stvar koju tvrde da mrze najviše.